Održivi razvoj i obrazovanje
Kvalitetno obrazovanje je temelj za poboljšanje života ljudi i održivi razvoj. Veliki napredak postignut je u povećanju pristupa obrazovanju na svim razinama i povećanju stope upisa u škole, posebno žena i djevojaka. Razina osnovne pismenosti se vidljivo poboljšala, ali potrebni su jači napori kako bi se postigao još veći napredak u postizanju univerzalnih ciljeva obrazovanja. Na primjer, u svijetu je postignuta ravnopravnost djevojčica i dječaka u osnovnom obrazovanju, ali samo su neke zemlje uspjele postići taj cilj na svim razinama obrazovanja.
Do kraja 2030. se želi osigurati besplatno i kvalitetno osnovno i srednje obrazovanje za sve djevojčice i dječake. Također se želi osigurati dostupnost jeftinog i kvalitetnog tehničkog, stručnog i tercijarnog obrazovanja, kao i univerzitetskog, za sve žene i muškarce. Treba znatno povećati broj mladih i odraslih koji imaju relevantne vještine, između ostalog i tehničke i stručne, za bolju zapošljivost, pristojne poslove i poduzetništvo.
Važan podcilj je osigurati rodnu jednakost u obrazovanju te osigurati jednak pristup svim razinama obrazovanja i stručnoj obuci za ranjive grupe, uključujući osobe s invaliditetom i djecu u ranjivom položaju.
Do kraja 2030. se želi osigurati da svi učenici steknu znanja i vještine potrebne za unaprjeđenje održivog razvoja, putem edukacije za održivi razvoj i održive stilove života, ljudska prava, rodnu ravnopravnost, kao i za promoviranje kulture mira i nenasilja, pripadnosti globalnoj zajednici i poštovanja kulturne raznolikosti i doprinosa kulture održivom razvoju.
Kako bi se postigao ovaj cilj s podciljevima, treba izgraditi i poboljšati obrazovne objekte prilagođene djeci, osobama s invaliditetom, omogućiti veći broj stipendija koje su dostupne u zemljama u razvoju, posebno najnerazvijenijim zemljama.
Održivi razvoj i obrazovanje
Obrazovanje je temelj na kojem se razvijaju svi drugi ciljevi održivog razvoja. OnO briše nejednakost, razvija toleranciju, uklanja siromaštvo, razgranava gospodarstvo, donosi zdravlje, bolji život i opstanak i ljudima i planetu.
Obrazovanje je najmoćnije oruđe kojim možete mijenjati svijet, riječi su Nelsona Mandele i danas su značajnije nego ikad prije jer obrazovanje je temelj na kojem se razvijaju svi ostali ciljevi održivog razvoja. Ono je spas ne samo za pojedinca nego i za cijelu civilizaciju i za planet Zemlju. Održivost se često pogrešno poistovjećuje s ekologijom i očuvanjem prirodnih resursa. Ekološka održivost jest izuzetno važna jer o njoj ovisi hoćemo li moći disati, piti, jesti, imati energije i materijala za gospodarski život, ali ona nije jedini i temeljni aspekt održivosti. Obrazovanje je, u cjelini gledano, važnije, kao potka svih 17 ciljeva održivog razvoja.
Nažalost, stanje obrazovanja diljem svijeta svakakvo je samo ne blistavo. Iako je u razvijenim zemljama 91 posto djece obuhvaćeno osnovnim obrazovanjem, 57 milijuna djece osnovnoškolske dobi ne pohađa školu. Više od polovine djece koja ne pohađaju školu nalazi se u subsaharskoj Africi; procjenjuje se da 50 posto djece bez škole živi u područjima pogođenim sukobima. Čak 617 milijuna mladih diljem svijeta ne posjeduje elementarno znanje matematike i pismenosti. Prema podacima iz 2016. godine, oko 85 posto svih učitelja diljem svijeta obučeno je za taj posao, ali samo 71 posto u južnoj Aziji i 61 posto u subsaharskoj Africi. Samo 34 posto osnovnih škola u kritičnim područjima ima električnu energiju, a manje od 40 posto osnovne potrepštine za higijenu ruku…
CILJEVI DO 2030. GODINE
Ciljevi agende UN-a o obrazovanju u sklopu održivog razvoja jesu osigurati kvalitetno obrazovanje uz mogućnost cjeloživotnog učenja svim populacijama na svim meridijanima i paralelama. Do 2030. godine mora se ostvariti napredak u povećanju pristupa obrazovanju na svim razinama i povećanju stope upisa u škole, posebno žena i djevojaka. U svijetu je u dobrom dijelu postignuta ravnopravnost djevojčica i dječaka u osnovnom obrazovanju, ali samo su neke zemlje uspjele postići taj cilj na svim razinama obrazovanja. Do kraja 2030. želi se osigurati besplatno i kvalitetno osnovno i srednje obrazovanje za sve djevojčice i dječake. Također se želi osigurati dostupnost jeftinog i kvalitetnog tehničkog, stručnog i tercijarnog obrazovanja, kao i fakultetskog, za sve žene i muškarce. To vrijedi i za sve ranjive grupe, uključujući osobe s invaliditetom i djecu u ranjivom položaju. Do kraja 2030. se želi osigurati da svi učenici steknu znanja i vještine potrebne za unapređenje održivog razvoja, putem edukacije za održivi razvoj i održive stilove života, ljudska prava, rodnu ravnopravnost, kao i za promoviranje kulture mira i nenasilja, pripadnosti globalnoj zajednici te poštovanja kulturne raznolikosti i doprinosa kulture održivom razvoju.
Za sve to nužno je izgraditi i poboljšati obrazovne objekte prilagođene djeci, osobama s invaliditetom, omogućiti veći broj stipendija u zemljama u razvoju, posebno u najnerazvijenijim zemljama. Obrazovanje ne smije biti privilegij samo nekih, bogatih, već razvijenih, ne smije biti sredstvo daljnjih podvajanja i razlika, nego oruđe cjelovitog razvoja i napretka. I to je dužnost cijelog svijeta, osobito razvijenih i bogatih.
Europska unija uvelike podržava napore oko izgradnje sustava univerzalnog obrazovanja za sve. Povjerenik za obrazovanje, kulturu, mlade i sport Tibor Navracsics naglašava: “Moramo izraditi ambiciozan zajednički program za iskorištavanje kulture i učenja kao pokretača jedinstva. Obrazovanje je ključno jer njime stječemo vještine koje su nam potrebne kako bismo postali aktivni članovi sve složenijih društava. Obrazovanje nam pomaže da se prilagodimo svijetu koji se brzo mijenja, da razvijemo europski identitet, da razumijemo druge kulture, da steknemo nove vještine koje su nam potrebne u društvu koje je mobilno, multikulturalno i sve više digitalno.”
Europsko područje obrazovanja trebalo bi obuhvaćati mobilnost za sve, uzajamno priznavanje diploma; bolju suradnju u razvoju kurikuluma; poboljšanje učenja jezika (do 2025. svi mladi Europljani, kad završe srednjoškolsko obrazovanje, trebali bi dobro poznavati dva jezika uz materinski); promicanje cjeloživotnog učenja; promicanje inovacija i digitalnih vještina u obrazovanju; potporu učiteljima; stvaranje mreže europskih sveučilišta kako bi europska sveučilišta na svjetskoj razini mogla neometano surađivati preko granica te podupiranje uspostave škole europskog i transnacionalnog upravljanja; ulaganje u obrazovanje (utvrđivanje mjerila za države članice da moraju ulagati 5 % BDP-a u obrazovanje); očuvanje kulturne baštine te jačanje osjećaja za europski identitet i kulturu.
HRVATSKI OBRAZOVNI PROBLEMI
Hrvatska se nažalost ne može dičiti vrsnošću svoga obrazovnog sustava, koji iz godine u godinu pada na sve niže grane. Europska komisija hrvatski je obrazovni sustav ocijenila među najlošijima u Europi. Prema Pregledu obrazovanja i osposobljavanja za 2017. godinu, godišnjem komparativnom izvješću Europske komisije o stanju europskih obrazovnih sustava, Hrvatska ima najnižu stopu ranog napuštanja školovanja u Europskoj uniji (2,8 posto, dok je prosjek 10,7 posto) i bilježi slabljenje osnovnih vještina, za što su glavni uzroci kvaliteta kurikuluma i nastave. Istraživanje provedeno među učenicima u dobi od 15 godina u okviru OECD-ova Međunarodnog programa za procjenu znanja i vještina učenika 2015. godine pokazalo je da svaki četvrti hrvatski učenik nema osnovnu razinu kompetencija u prirodoslovlju (24,6 posto) u usporedbi s prosjekom EU-a (20,5 posto), a u vještini čitanja hrvatski su učenici (19,9 posto) blizu prosjeku EU-a (19,7 posto). Inače, prema zadnjem popisu iz 2011. godine, Hrvatski državni zavod za statistiku zabilježio je 0,8 posto nepismenog stanovništva u Hrvatskoj, što je oko trideset tisuća osoba starijih od 10 godina.
Posebno slaba točka hrvatskih učenika matematičke su vještine. Prema rezultatima istraživanja, približno svaki treći učenik u dobi od 15 godina ima slabije matematičke vještine (32 posto, dok je u EU-u prosjek 22,1 posto).
U cjeloživotno obrazovanje, pak, u Hrvatskoj je 2017. bilo uključeno 2,3% osoba u dobi od 25 do 64 godine, za razliku od 10,9 posto na razini EU-a.
Hrvatska sveučilišta također padaju na svjetskim ranking listama. Izrazit pad bilježi zagrebačko sveučilište, naše najbolje po najvećem broju lista, no koje je, prema časopisu Times Higher Education za 2019. godinu, preteklo i splitsko. A oba su debelo iza 500. mjesta. Od zemalja iz okruženja daleko je najbolje ljubljansko sveučilište koje je unutar najboljih 500.
FINANCIRANJE OBRAZOVANJA
Prema podacima Eurostata o ulaganjima u obrazovanje (za 2015. godinu), Hrvatska je na 20. mjestu s 4,7 posto BDP-a. Hrvatska tako u školstvo ulaže 494 eura po stanovniku, a iza nje su Španjolska, Bugarska, Italija, Irska i Rumunjska, koja s 3,1 posto BDP-a najmanje ulaže u školstvo. Na vrhu su ljestvice Danska sa 7 posto BDP-a, pa Švedska, Belgija, Finska, Estonija, Latvija i Portugal. Više od 2500 eura po stanovniku na školstvo troše Luksemburg (4685 eura po stanovniku), Danska i Švedska.
Svi su u Hrvatskoj svjesni nužnosti i hitnosti poboljšanja obrazovnog sustava, o čemu svjedoči i golema zbrka oko kurikularne reforme. Poznati znanstvenik prof. dr. sc. Ivan Đikić naglašava kako se obrazovanje u Hrvatskoj može unaprijediti u relativno kratkom vremenu i uz malo sredstava putem reformi koje uključuju kurikularnu. A za to je najvažnije da nastavnici budu kvalificirani i zadovoljni, da obrazovanje ne bude ideologizirano te da se politika ne miješa u obrazovni sustav, nego da ga prepusti stručnjacima.
Neki pokazatelji naznačuju da bi se ipak moglo krenuti nabolje – kurikularna reforma, iako uz teške porođajne muke i političko-svjetonazorske prijepore, ipak ide, zaživjela je u 74 škole u eksperimentalnoj fazi, uvedena je informatike kao obavezni predmeta u 5. i 6. razredu osnovnih škola, tu su i izmjene u strukovnom obrazovanju i nastojanje veće povezanosti s tržištem rada, zabilježene su pohvale EU-a u pogledu dostupnosti visokog obrazovanja za studente slabijeg socio-ekonomskog statusa sustavom stipendija i odluka vlade o programskom financiranju visokih učilišta kojom će se financijski stimulirati sveučilišta koja otvaraju deficitarne studijske programe te ostvaruju kvalitetne i mjerljive rezultate.
Stari se sjećaju kako su nekad najcjenjenije i najvažnije osobe u mjestu bili svećenik, liječnik i učitelj. I dok danas svećenici bilježe nov uzlet, liječnici se iseljavaju, a učitelji su na dnu društvene ljestvice – možda tu treba tražiti prve promjene u poboljšanju stanja u obrazovnom sustavu Hrvatske.